Frikonomia

Iscrpljeni i gladni u pustinji ostadoše tri prijatelja. Po zanimanju bijahu to fizičar, kemičar i ekonomist. Shvatiše njih trojica da imaju konzervu graha, no nemaju otvarač za konzerve. Kako je otvoriti? Kaže fizičar:“ izračunati ću kut pod kojim moramo baciti kamen da poklopac pukne!“ Na to će kemičar: „treba zagrijavati limenku dok ne pukne poklopac!“ U raspravu se uključi ekonomist i kaže: „PRETPOSTAVIT ćemo da imamo otvarač za konzerve...“

Šala je ovo kojom je G. Mankiew u udžbeniku „Macroeconomics“, otvorio jedno od 15 poglavlja. Cilj anegdotalne priče bio je dočarati svu „čar“ ekonomske znanosti i profesije. O čemu god govorili ili pisali, a prethodno se predstavili kao ekonomist, navedeno valja početi barem jedenom pretpostavkom. Priča koja slijedi, retoričko je pitanje studenta četvrte godine ekonomije. Pitanje o osnovnoj pretpostavci, i svim koje iz nje proizlaze. Pitanje o pretpostavci kojom se generacije studenata uvode u svijet „suvremene“ ekonomije.

Alfa i omega, „biblija“ ekonomije, udžbenik P.A. Samuelsona: „Economics“ kreće ab ovo, jednom od verzija definicije ekonomije, i kaže:“ Ekonomija je znanost koja proučava ljudsko ponašanje kao odnos između ciljeva i ograničenih sredstava koja imaju alternativne upotrebe“ . Postavlja se logično pitanje, na što ova definicija svodi ekonomiju? Pojednostavljeno rečeno ova definicija ekonomiju svodi na izbor pojedinca u uvjetima oskudice. Oskudica je termin koji se neprekidno javlja kako kod Samuelsona, tako i u samoj osnovi neoklasike (dominantnoga pravca ekonomske znanosti, čijim se osnovama studenti ekonomije podučavaju tokom tri ili četiri godine svoga studija). Samuelson dalje proširuje tezu i govori kako u slučaju da dobra nisu oskudna ne bi jednostavno bilo potrebe za proučavanjem i razvojem ekonomske znanosti.

Iz navedenoga se intuitivno nameće zaključak da je ekonomija znanost koja proučava proces proizvodnje i distribucije oskudnih dobara. No, gdje je problem? Problem proizlazi iz same „definicije“ oskudice, koja se uzima „zdravo za gotovo“. Naime, oskudica u najširem etimološkome značenju predmnijeva manjak, manjak sredstava nad željama i potrebama za uporabom istih. Međutim, neoklasika definira oskudicu kao :“ odsustvo neograničene ponude..“. Ono što proizlazi iz ovakve definicije oskudnosti jest zaključak da, s obzirom da niti jedno dobro jednostavno ne može biti proizvedeno u neograničenim količinama, poopćavanjem dolazimo do zaključka da je bilo koje, odnosno da su sva dobra oskudna.

Iz prve pretpostavke, na kojoj se banalno i krajnje pojednostavljeno govoreći, temelji neoklasična teorija, proizlazi i druga, u najmanju ruku u istoj mjeri upitna pretpostavka. Pretpostavka o neograničenosti ljudskih potreba. Širokim i poopćenim definiranjem krajnje dijametralno suprotnih vrijednosnih kategorija stvara se dovoljno velik i širok manevarski prostor za razvoj daljnjih pretpostavki i mikrostrukturiranje segmenata. Njima se nastoji opravdati ponašanje pojedinca (kao predmeta promatranja i interesa) i agregatno gledajući cijeloga sustava. Ponovno pitanje, jesu li ljudske potrebe neograničene. Odgovor nije jednostavan, štoviše dvojak je. I jesu i nisu. Naime, ljudska potreba posljedica je socioekonomskih, geopolitičkih i povijesnih uvjeta u kojima se pojedino društvo razvija i opstoji. Iz toga proizlazi da su potrebe pojedinaca inkorporirani dio društva u kojem žive, te ne sežu van navedenih gabarita istoga. Razumno je zaključiti da ljudske potrebe možda jesu velike, naročito u suvremenom društvu (premda u najvećoj mjeri nametnute upravo od tog „suvremenog“ društva koje počiva na ustroju i filozofiji, barem djelomično, o kojoj raspravljamo), no nikako nisu neograničene.

Zašto onda pretpostavka o oskudnosti i neograničenosti potreba? Odgovor je nešto jednostavniji. Dvije pretpostavke otvaraju mogućnost razrade baze objašnjenja ponašanja pojedinca u opisanim uvjetima koji ga okružuju, te omogućuju uvođenje kategorija novca, cijena i tržišta kao osnova za rješavanje problema. Kako izgraditi sustav, odnosno drugim riječima postoji li alternativni sustav? Odgovor je ne. Ne, zato što navedene pretpostavke omogućuju obranu teze da je postojeći sustav u kojem je svako dobar proizvedeno sa namjerom da bude prodano (s obzirom da je oskudno u uvjetima neograničene potrebe), jedini mogući sustav vrijednosti. Ulazimo u perpetualni misaoni krug. Gdje je greška? Uistinu, ekonomija je znanost koja proučava što i kako se proizvodi, a sustav proizvodnje određen je tržištem. No, da li je taj sustav uistinu posljedica oskudnosti, kao što proizlazi iz svega navedenoga?

Oskudnost, etimološki definirana, postoji od kada postoji svijet. Oskudnost, definirana kao odsustvo neograničene ponude, baza je tržišnoga sustava. Sustava, koja suprotno uvriježenom stavu, svoje korijene vuče u nazad petstotinjak godina, a procvat doživljava unatrag stotinu godina. Sustav je to koji nije u svojoj biti utemeljen na „vječnoj“ i nikada riješenoj oskudici već na eksproprijaciji većine populacije od bilo kakovoga oblika proizvodnog resursa osim mentalne i fizičke predispozicije, odnosno rada. Istovremeno se proizvodni resursi, povijesno gledajući, koncentriraju u ruke manjine, i upravo iz toga izvire potreba uvođenja novca, cijena i razrađenog tržišnog sustava za plasman viška vrijednosti.
Samuelson opisuje sadašnji ekonomski sustav kao:

"Sve ima cijenu - svaka roba i svaka usluga. Čak i različite vrste ljudskog rada imaju cijene, uobičajeno nazivane nadnice. Svako prima novac za ono što prodaje i koristi taj novac da bi kupio što želi".

Tako, pod tržišnim sustav velika većina dobara se proizvodi da bi bila prodana. Dobro koje se proizvodi radi prodaje naziva se, u modernoj ekonomiji, "ekonomsko dobro" ( ili "roba" u marksističkoj ekonomiji - obratiti pažnju na Samuelsonovu upotrebu iste riječi da bi jednostavno opisao neopipljiva dobra). Koncept ekonomskog dobra isključuje čitav niz ne-tržišnih dobara kao što su: kućni rad, povrće koje raste u vlastitome vrtu, kućne popravke i dobrotvorni rad. Nameće se zaključak da ekonomija nije zainteresirana za proizvodnju i distribuciju bogatstva, već samo za proizvodnju i distribuciju bogatstva koje je proizvedeno radi prodaje. Dobra proizvedena za tržište imaju "ekonomsku vrijednost" uz njihovu osobinu da zadovoljavaju neku ljudsku potrebu, i njihovu upotrebnu vrijednost. Ova ekonomska vrijednost se mjeri količinom drugih ekonomskih dobara za koje ona mogu biti razmijenjena. U novcu se to uobičajeno izražava kao njihova cijena.

Ovo znači da pod tržišnim sustavom svi osnovni fizički faktori uključeni u proizvodnju – prirodno dani materijali, ljudska mentalna i fizička energija i proizvodna dobra - imaju monetarnu vrijednost. Oni postaju "kapital". Shodno tome "kapitalizam" je drugo ime za tržišni sustav.

U svom originalnom značenju kapital je suma novca iznajmljena uz kamatu .Pod tržišnim sustavom postoji i drugi način - to je u stvari dominantan način - na koji oni sa kapitalom, ili kapitalisti, mogu napraviti novac, a to je da ga iskoriste da bi kupili proizvodna sredstva sa namjerom da ih koriste kako bi proizvodili vrijednost za prodaju. Upravo je to ono što ih pretvara u kapital.

Kao konačan zaključak proizlazi da su upravo ti odnosi, koji se uspostavljaju tek kada je većina bogatstva proizvedena radi prodaje, ti koji formiraju suštinu izučavanja ekonomije. Ekonomija je znanost koja proučava faktore koji upravljaju proizvodnjom i distribucijom vrijednosti pod tržišnim sustavom proizvodnje radi profita.

Kroz sve napisano sustavno i namjerno je provedena nit razmišljanja koja se može smatrati suprotnom onoj dominantnoj. Iza ideje stoji namjera preispitivanja dominantnoga i ukazivanja na lakoću kojom se, bez normativnih sudova (što je bolje, što lošije, ili tko je u pravu a tko u krivu), promjeni li se „par naočala“ može u pitanje, ono čisto misaone prirode, dovesti ono što je egzogeno nametnuto. Napisano ne valja shvatiti kao a priori kritiku neoklasike (takova kritika u potpunosti je pogrešna), već kao puko preispitivanje kategorijalnog aparata kojem smo poučavani. Ono čemu se uvijek treba usprotiviti jest zlouporaba sustava mišljenja i njegova sustavna pogrešna interpretacija.

Sve napisano svoje ishodište nalazi u spoznaji da velika većina studenata nije niti približno svjesna da ono čemu ih se uči jest samo jedan sustav vrijednosti i mišljenja u moru onih koji postoje. Zašto nam nitko, ponavljam bez normativnih sudova, ne nudi drugi „par naočala“.

Uistinu, ekonomija je znanost o ljudima, a ne krivuljama!

Marx

Koncentriramo li se nakratko na samu problematiku razvojnog procesa, kao prateće procesa ekonomskog rasta, po iskustvima zemalja koje su ga prošle radi se o dugotrajnom i teškom procesu u kojem riješenja ne dolaze lako i sama od sebe. Revitalizacijom interesa za teoriju ekonomskog rasta i razvoja provedena su mnoga istraživanja i napravljene mnoge ekonometrijske studije o determinantama koje utječu na proces ekonomskoga rasta i razvoja. Kroz mnoge od njih navode se različite determinante te se različitim uspijehom pokušava dokazati korelacija između navedenih i razvojnoga procesa. No, jedna je determinanta zajednička svim studijama, te je njena pozitivna korelacija sa procesom rasta i razvoja dokazana u svim studijama; radi se o obrazovanju.

Od samih početaka teorije ekonomskog rasta i razvoja, kao integralnog dijela ekonomske teorije, čiji korijeni sežu sve do radova klasičnih ekonomista kao što su Adam Smith ili J.S. Mill, uočit ćemo neprestano isticanje utjecaja obrazovanja na proces ekonomskog rasta i razvoja. Smith smatra da se poboljšanjem obrazovanja može postići veća specijalizacija radne snage koja, prema njegovim riječima, u konačnici vodi do rasta produktivnosti i povećanja ukupne ekonomske efikasnosti. Obrazovanje je oblik kapitala u čiju akumulaciju treba ulagati jednako, a prema mišljenju mnogih, i više nego u fizički kapital.

No, prije samog povlačenja poveznica između obrazovanja i razvojnoga procesa, potrebno je kazati nekoliko riječi o problemima nerazvijenosti i nerazvijenih zemalja. Postavljajući uzročno – posljedičnu vezu valja krenuti od karakteristika nerazvijenosti koje u nerazvijenim zemljama omogućuju neprekinutost perpetualnog lanca nerazvijenosti. Naime, gotovo sve nerazvijene zemlje karakterizira dominacija poljoprivredne proizvodnje u kojoj vladaju opadajući prinosi. Navedeni opadajući prinosi te ograničena produktivnost dominantnog proizvodnog faktora – zemlje, omogućuju rast nezaposlenosti. Rastuća nezaposlenost, ili još češći slučaj, prikrivena nezaposlenost, pri kojoj je radna snaga količinski iznad optimalne veličine, a kvalitativno suboptimalno zaposlena, dovodi do snižavanja produktivnosti već postojeće radne snage. Navedene zemlje se također susreću s visokim stopama rasta stanovništva (koje su posljedica visokih stopa nataliteta i niskih stopa mortaliteta). Podređeni položaj navedene grupe zemalja u međunarodnoj razmjeni čini ih ovisnima o skupom uvozu industrijskih proizvoda te ih može odvesti u ekonomsko ropstvo.

Nerazvijene zemlje s navedenim karakteristikama nalaze se u prvoj razvojnoj fazi, prema klasifikaciji stadija rasta i razvoja Rostowa te nužno moraju ući u proces agrarne reforme kojom stvaraju temelj za industrijalizaciju. U toj prvoj fazi bitna je, prema Rostowu, činjenica da su zemlje limitirane svojim znanjem te im je stoga onemogućen tehnološki napredak ili prihvaćanje nove tehnologije koja bi dovela do povećanja produktivnosti. Scenarij za izlaz iz takve situacije jest brži rast produktivnosti od stope rasta stanovništva, akumulacija kapitala kao baze za rast produktivnosti ili prihvaćanje postojeće superiornije tehnologije. Kako je zbog nekvalificiranosti radne snage dohodak stanovništve u takovim zemljama izrazito nizak, nerijetko na granici preživljavanja, a istovremeno se većina dohotka troši na hranu, onemogućena je štednja koja je baza za akumulaciju kapitala. S druge strane, zbog niske razine obrazovanja postoji ograničena mogućnost apsorpcije postojećih tehnologija, niska je razina prilagođavanja promjenama od strane stanovništva te najvažnije mala ili gotovo nikakva mogućnost za razvoj i inovacije.

Zemlje u razvoju često traže rješenja koja bi im omogućila generiranje viših stopa rasta outputa i per capita dohotka u kratkome roku. Upravo se tu javlja bit problema. U potrazi za tim magičnim rješenjem vlade nerazvijenih zemalja stihijski ulažu ograničena sredstva iz vlastitih izvora ili iz programa međunarodne pomoći ili najgore stranim zaduživanjem; u fizički kapital. To ne bi bio problem da se radi o investicijama u infrastrukturu, no to je iznimno rijedak slučaj. Smatram da ključ riješenja leži u ulaganju u obrazovanje.

Naime, velika većina odraslih ljudi u nerazvijenim zemljama nepismeni su odnosno nemaju ni osnovno obrazovanje. Ulaganjem manje količine financijskih sredstava, od one uložene u fizički kapital, po mojem mišljenju obrazovanje kao oblik ljudskog kapitala pokrenulo bi ireverzibilni proces rasta i odveo zemlje iz zamke siromaštva te omogućio pomak iz točke niske ravnoteže i omogućio ekspanzivan razvoj društva. Rastom ulaganja u obrazovanje raste samosvijet stanovništva, znanje o planiranju obitelji i kontracepcijskim sredstvima što naglašenim rastom obrazovanja žena može dovesti do pada fertiliteta kao osnove za pad stope nataliteta koji usporava stopu rasta stanovništva čime je uz istu stopu rasta outputa moguć rast per capita dohotka. Nadalje, obrazovanje, naročito sekundarno, snižava stopu nupcijaliteta odnosno odgađa ulazak u brak što je još jedan od preduvjeta za usporavanje rasta stope rasta stanovništva.

Uz manji priljev stanovništva u dominantnu poljoprivrednu proizvodnju, raste produktivnost postojeće radne snage, dok mlađa obrazovana generacija lakše prihvaća nove tehnologije. Novim tehnologijama produktivnost također raste, generirajući rast profita na bazi kojih se može ulagati u kapital koji pak dovodi do ulaganja u industriju u kojoj je moguće zaposliti višak radne snage iz poljoprivrede. Obrazovanje i veće apsorbirano znanje i vještine povećavaju nadnice zaposlenih čime povisuju oportunitetni trošak svim nezaposlenima zbog čega počinje padati stopa nazaposlenosti. Dok istovremeno povećanjem obrazovanja dolazi do promjene preferencija zbog kojih raste potražnja za industrijskim proizvodima zbog čega pak dolazi do porasta potražnje za radnom snagom, koja je izvedena iz potražnje za proizvodima, što povećava nadnice i neto dohodak zbog kojeg dolazi do rasta potrošnje s jedne strane ali i do rasta štednje s druge strane. On nužno mora biti praćen razvojem bankarskoga sustava kako bi sredstva bila u što većoj mjeri alocirana u investicije i daljnju ekspanziju.

Razvojem obrazovanja stvaraju se i pozitivne eksternalije odnosno društvene koristi zbog kojih dolazi do poboljšanja kvalitete političke participacije koja je bitan preduvijet stvaranju razvojnih politika. Ono najvažnije je da obrazovanje omogućava razvoj i inovacije od kojih koristi ima cijelo društvo, a na temelju kojih može doći do rasta produktivnosti što omogućuje ubrzanje stope rasta outputa i to na razinu izna stope rasta stanovništva. Time u konačnici dolazi do rasta per capita dohotka. Obrazovanija radna snaga osim padajuće nezaposlenosti omogućava i smanjenje državnih izdataka za pomoć i subvencije, smanjuje stope neformalnih i nelegalnih poslova te utječe na pad razlika u distribuciji dohodaka.

Navedeni uzročno – posljedični odnosi dokazuju dictum A. Smitha da bolje obrazovanje povećava produktivnost i potiče razvoj i napredak. Smith se također dotaknuo ulaganja u obrazovanje, pri čemu je iznio stav da ono treba biti regulirano primarno od države, ali i od privatnoga sektora koji također ima koristi od obrazovanja. Ova teza osnova je postavke prema kojoj treba izjednačavati privatne i društvene koristi, koje su u slučaju primarnoga obrazovanja narušene u korist privatnoga sektora. No činjenica jest da je državna korist dugoročno mnogo veća isto kako je i ulaganje u obrazovanje, uspoređujuči dugoročne troškove i koristi, možda najjeftiniji i najkorisniji oblik investiranja.

Na kraju, valja istaknuti da empirija govori u prilog navedenome, tako da postoji izrazito pozitivna korelacija rasta obrazovanja i rasta per capita dohotka, uzročnost međutim nije definirana. Također pokazalo se da obrazovanje podliježe zakonima opadajućih prinosa tako da je povrat na obrazovanje veći u zemljama koje imaju manji broj obrazovanih, te da je povrat manji što je broj godina školovanja veći. Stoga je za zaključiti da je povećanje broja stanovnika uključenih u primarno obrazovanje u zemljama u razvoju dugoročni izvor generiranja rasta p.c. dohotka. No valja imati na umu da se radi o dugoročnome procesu koji valja provoditi planski, jer na taj način i mala investicija može dovesti do intertemporalnog prosperiteta. Ne treba zaboraviti da rast p. c. dohotka ne znači nužno i generiranje razvoja, sve ovisi o volji i spremnosti, ali i o dobrome planu.

Marx

Neoliberalizam ne funkcionira. Ne funkcionira barem na onaj način na koji je zamišljen. Naime, prošao je dovoljno dug vremenski period pokušaja implementacije neoliberalne filozofije i savjeta Washingtonskog Consensusa (dalje WC) u zemljama u razvoju da se iz postignutog pokušaju sublimirati zaključci.

Prošla su dva desetljeća pokušaja primjene WC temeljenog na "svetome trojstvu": liberalizacije (slobodne trgovine), privatizacije, demokracije, no misija nije uspjela. Najbolji primjer za navedeno je Latinska Amerika, regija koja se najviše trudila slušati savjete, a nije uspjela (njome se mnogo bavio J. Sachs). Bivše socijalističke ekonomije istočne Europe nisu dosegle niti razinu predtranzicijskog outputa. Zemlje subsaharske Afrike nisu uspjele reagirati na programe prilagodbe MMF-a i WB-a i sada su u dužničkom sužanjstvu. Primjera je nebrojeno. Stvar možda najbolje dočarava metafora Dania Rodrika. Naime, ako objektivnom promatraču (npr. nekome s Marsa) kažemo da na razvojnu kartu svijeta zalijepi „recepte“ iz kuharice (WC), on bi mogao zaključiti da rijetke zemlje koje su uspjele (Kina, Vijetnam, Indija) su upravo te koje su primijenile recept, a sve ostale to nisu učinile. No, realnost je upravo suprotna. Zemlje koje su uspjele nisu učinile gotovo ništa navedeno u kuharici, a one koje jesu daleko su od uspjeha (imaju niske, a većina i neodržive stope rasta).

Naravno, neoliberalisti za svaku od zemalja koja nije uspjela imaju objašnjenje. Duga priča svodi se na dvije verzije: nisu primjenili dovoljno sastojaka iz recepta ili nisu sastojak ubacili na pravi način (nepotrebno je govoriti da nikada nitko nije rekao kako to točno „kuhanje“ treba izgledati, ali toj raspravi mjesto nije ovdje). Sva su opravdanja prozirna i nategnuta. Postavlja se logično pitanje: postoji li alternativa, i postoji da koja je to. Alternativa postoji, no ona je veliki izazov.

Izazov proizlazi iz potrebe stvaranja smjernica za politike poticanja rasta, a koje istovremeno neće upasti u zamku „nacrta“ koji bi trebao biti primjenjiv u svim zemljama u bilo koje vrijeme. Empirija pokazuje da bi adekvatan model rasta bazu trebao tražiti u dvije strategije: investicijskoj strategiji – koja bi potaknula i omogućila generiranje rasta i strategiji izgradnje institucija koje bi trebale biti dugoročni „osigurač“ održanja rasta. Deduktivno se nameće potreba razlučivanja pojma generiranja i održavanja rasta (rast nije teško ostvariti ali ga je teško održati). Konkretnije, ideja je da se pokuša potaknuti domaća štednja, a kroz nju i investicije domaćih poduzetnika koje bi trebalo zainteresirati za domaće tržište.

Neprestano se pokušava nametnuti stav da rješenje leži u FDI (direktnim inozemnim investicijama).Prema toj logici, tržište valja maksimalno otvoriti i skrštenih ruku čekati priljev stranih ulaganja. Stvari na terenu ne funkcioniraju (Kina bilježi 85% vlastite štednje i 15% strane; velik dio je prisilna štednja, ali o tome ovdje ne raspravljamo). Nadalje, valjalo bi stvoriti institucionalno okruženje koje djeluje poticajno na poduzetništvo. Investiranje valja potaknuti u netradicionalan sektor i to po principu vertikalne (svakome ko ima dobru ideju dati sredstva), a ne horizontalne (financirati samo „nacionalne šampione“) hijerarhije.

Najbitnije, proces implementacije takove strategije MORA se razlikovati od zemlje do zemlje, razlikovanje se treba vršiti na temeljima: specifičnosti financijskog sektora, fleksibilnosti fiskalnog sustava te dominantne političke ekonomije i opcije. Mnogo toga može se učiniti, međutim za rast je potrebno mnogo više od pukog povećanja investicija i poticanja poduzetništva. Bitna je izgradnja 4 tipa institucija (to je drugi, i bitniji oblik strategije), a to su: institucije koje STVARAJU tržište, institucije koje REGULIRAJU tržište (eksternalije, ekonomije obujma itd.), institucije koje STABILIZIRAJU tržište (monetarni i fiskalni aparat), institucije za LEGITIMNOST tržišta (socijalno osiguranje). Za izgradnju takovih institucija potrebno je vrijeme, a niti jedan pojedini instrument ne mora funkcionirati svugdje.

Bit je u tome da su institucije nužno specifičnost svake zemlje. Institucije nisu biljke koje mogu izrasti na bilo kojem tlu u bilo koje vrijeme. Izgradnja takve strategije rasta je u jednu ruku lakša, a istovremeno teža od implementacije standardnih neoliberalnih načela. Teže je zato što je odgovornost svake zemlje da detektira zapreke rastu, a te su specifične za svaku zemlju i ne odgovaraju valjano standardnoj recepturi. Lakše je u tu ruku, što jednom kada je zapreka identificirana relativno jednostavne i male policy (razlikovati policy i politika) promjene dovode do velikih promjena koje generiraju perpetualni krug rasta i inst. promjena.

"Neoliberalizam je za neoklasičnu ekonomiju kao astrologija za astronomiju. U oba slučaja potrebno je mnogo slijepe vjere da se s jednog prijeđe na drugo. Zato se prvenstveno treba usprotiviti krivoj uporabi i shvaćanju neoklasike koja se pokušava implementirati na terenu“ (Rodrik). Odgovor nije samo u slobodi tržišta.

Marx

Ljudsko dostojanstvo u Latinskoj Americi je ugroženo! Ne, krivo, ono je sačuvano samo za 10-ak posto najs(p)retnijih! Ekonomski život u Latinskoj Americi je višeslojan, od tradicionalnog ruralnog života do prljavih montažnih tvornica i ultramodernih nebodera u kozmopolitskim gradovima. Latino Amerikanci žive u kompleksnom ekonomskom sistemu, u kojem su ljudi rangirani od prebogatih do očajno siromašnih. Ta regija dom je 525 milijuna ljudi koji govore španjolski, portugalski, engleski, francuski i nekih 400 autohtonih jezika.

Latinska Amerika i Karibi (LAC) su regija koju karakterizira vjerojatno najveća nejednakost na cijelom svijetu. Pritom se misli na nejednakost u pogledu raspodjele dohotka, ali i na nejednak pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, vodi i struji kao i na ogromne nejednakosti u glasačkom pravu, imovini i mogućnostima. Nejednakosti u regiji vuku korijene iz prošlosti, odnosno iz europske kolonizacije regije. Kolonijalni uzorak raspodjele imovine u regiji bio je nejednak i sklon privilegiranju. Osim toga, elitne skupine kreirale su institucije i politike koje služe njihovim interesima, a politička i ekonomska moć elita nastavljena je i u razdoblju nakon neovisnosti. Upravo u tome leži ključ rastućih i neprekidnih nejednakosti u zemljama Latinske Amerike.

Nakon brojnih ekonomskih kriza, a posebice nakon dužničke krize početkom 80-ih zemlje LAC-a postale su svjesne potrebe za reformama. Posebno za njih, veliki ekonomski mozgovi sa Zapada (odnosno gledajući iz njihove perspektive sa Sjevera) osmislili su slavnu 'kuharicu' pod nazivom Washingtonski Konsensus (WK) tipa I, čiji su recept iscrpljene zemlje LAC-a u očaju i nedostatku boljih ideja slijepo slijedile. Ali, prvi mačići se u vodu bacaju i umjesto smanjenja nejedankosti, u većini zemalja ono je povećano.

Neuspjeh primjene 10 nabacanih sastojaka ključnih za uspješnu i efikasnu tržišne ekonomije na ekonomije sa ukorijenjenom greškom u sistemu mogao se predvidjeti. Da li bi donošenje WK tipa II prije provođenja reformi u LAC-u pomoglo? Ne, i to sigurno, jer su institucije za održavanje privilegiranih položaja, ekonomskih i političkih moći stvorene već u kolonijalističko vrijeme, a zatim održavane od strane domaćih elita do današnjih dana. Nemoguće je zamisliti da bi novih 10 nabacanih sastojaka, potrebnih za uspješno funkcioniranje pravne države išta promijenilo, no barem bi izgledalo razumnije i logičnije. Barem bi se pokazalo osnovno poznavanje regije.

A možda je upravo ta dugovječna povijest i nejednakosti i diskriminacije i nepravde i loših institucija dovela do to ga da se svijet već naviknuo, ili bolje rečeno svijet nije briga ali se pod krinkom naziva Svjetska Banka i MMF određeni pojedinci moraju praviti da ih je briga i da se kao trude nešto učinit, nešto promijeniti. No, to nije ništa novo, a čak više ni ništa čudno.

Ono što zabrinjava je da su se obespravljeni stanovnici LAC-a na to navikli, prihvatili kao normalno i ne uvidjevši nikakvo drugo rješenje svjesno odrekli svojih osnovnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Svi znaju potencijalna rješenja za prekidom s povijesti u LAC-u, postoje brojne studije o tome i sve govore isto: treba izgraditi otvorenije političke i društvene institucije, omogućiti obespravljenima pristup javnim uslugama, obrazovanju, zdravstvu, faktorima proizvodnje, zemlji, omogućiti im participaciju u društvu... Dobro zvuči! Trebalo bi, definitivno!

Također bi trebalo provesti riječi u djela. Kako, ako su oni kojih se to tiče odustali od bilo kakve borbe, a na velike svjetske 'krojače' pravde se ne može oslanjati. Treba li Latinskoj Americi zapravo novi Che Guevara?

Cijeli članak pročitajte ovdje (PDF, 219 KB).

Marx i Ana Nikšić

Ku Klux Klan osnovala su šestorica bivših konfederacijskih vojnika u Tennesseeju, po završetku Američkog građanskog rata. Uskoro je Klan prerastao u terorističku organizaciju koja je pokrivala nekoliko saveznih država, s nakanom da zastrašuje i ubija oslobođene robove. Nakon nekog vremena Ku Klux Klan (u daljnjem tekstu Klan) bio je uklonjen sa scene i njegovo djelovanje prekinuto. Takvo stanje održalo se do 1915. godine kada je film 'Rađanje jedne nacije' pomogao njegovom ponovnom rođenju. U tom filmu Klan je prikazan kao jedna od najplemenitijih sila u američkoj povijesti. Nakon toga Klan se uzdignuo poput feniksa iz pepela i nastavio sa svojim pogubnim djelovanjem. 1920. godine Klan se hvalio sa svojih 8 milijuna pripadnika, a znalo se da su i neki bivši američki predsjednici članovi Klana. Ovaj put Klan nije proganjao samo crnce, već i katolike, židove, doseljenike itd... Kako se sve ovo zbivalo još prije drugog svijetskog rata mnogi dan danas smatraju da je Nacizam prema svojem nastojanju i ustrojstvu čista kopija Ku Klux Klana. No što je Ku Klux Klan u stvari bio. On je po svojem ustrojstvu bio tajno društvo, čiji su pripadnici izmjenjivali lozinke pod okriljem noći i čiji se rad temeljio na javno provođenoj strahovladi.
Da ne duljim dalje i ne ulazim u detalje, prijeđimo na samu priču.
U Atlanti - koja je bila sjedište i leglo Klana - živio je Stetson Kennedy, tridesetogodišnjak s obiteljskim vezama u Klanu, ali suprotnih svjetonazora. Njegov prvi pravi susret s Klanom zbio se kada su pripadnici Klana, pretukli i silovali obiteljsku sluškinju koja ga je odgojila.
Stetson je shvatio da je uzrok postojanja i djelovanja Klana bjelačka zadrtost te se protiv iste borio pišući članke i knjige protiv takve zadrtosti (Jean-Paul Sartre izdavao je njegove radove u Francuskoj). On je na Klan gledao kao na teroristički ogranak bjelačke vlasti. Uništiti Klan činilo mu se nerješivim problemom iz razloga što je Klan bio u dosluhu s političkim, poslovnim i zakonodavnim vođama.
Stetson se odlučio učlaniti u Klan i djelovati kao tajni agent. Nakon samo nekoliko tjedana provedenih u Klanu, Stetson je imao neodoljivu potrebu da mu naudi kako god zna i umije. Nijedan od Stetsonovih napora nije proizveo željeni učinak. Jednog je dana primijetio grupu dječaka kako igraju nekakvu špijunsku igru, u kojoj se koriste smiješnim tajnim lozinkama. To ga je podsijetilo na Klan. Počeo je razmišljati - zar ne bi bilo predivno kada bi klanovske lozinke i ostatak njihovih tajni dao u ruke djeci diljem zemlje. Zabavna radioemisija Avanture Supermena, koja se emitira za milijune slušatelja diljem zemlje svakog dana u vrijeme večere dala mu je ideju. Kontaktirao je producente Avantura Supermena i pitao ih da li bi napravili nekoliko emisija o Klanu. Producenti su bili oduševljeni. Supermen se godinama borio protiv Hitlera, Mussolinija, ali završetkom rata ponestalo je friških negativaca. Producentima Supermena Stetson je ispričao svoje najbolje podatke o Klanu, rekao im je sve njihove tajne, sve lozinke, cijeli program rada Klana... Radioemisije su emitirane i Stetson je jedva dočekao Klanovski sastanak. Na sastanku je vidio da su svi ojađeni i pomućeni. Jedan od članova KLana rekao je: ' kad sam se prije neku večer vratio doma s posla vidio sam svog malog s hrpom druge dijece, s jastučnicama preko glave kako natjeravaju jedni druge. Znali su sve naše tajne lozinke i sve što radimo u Klanu. Nikad se u životu nisam gluplje osjećao'. Stetson je znao da je ovo uspjelo itekako uzdrmati Klan no nije ni sam znao da je Klanu zadao fatalni udarac. Svaki put kada bi Klan promijenio lozinke Stetson bi ih dojavio producentima koji bi ih ubacivali u nove emisije Avantura Supermena. Na kraju se većina članova Klana osjećala glupom i prestajali su biti članovima. Ubrzo se gotovo cijeli Klan raspao, tj. izgubio svo članstvo te su ostali još samo ostatci ostataka nekadašnjeg Klana.
Ovo je istinita priča koja govori kako jedan čovjek može promijeniti puno toga, ako koristi svoju glavu i razmišlja na drugačiji način.

Švebz

Ovim putem obavještavamo vas o novom časopisu GOOOOL koji će se ovog tjedna pojaviti na kioscima.
Glavni urednik, pisac, ilustrator, fotograf i sve ostalo ovog časopisa je Sven Nemet koji je ujedno i prijatelj našeg bloga. Ako časopis ne vidite izložen na kiosku znači da su ga šiknuli negdje otraga pa morate pitat da li ga imaju.

Samo neki od Sadržaja su slijedeći:
Nogometna prapovijest. Nogometna povijest
Povijest Svjetskih nogometnih prvenstava
Rekordi Svjetskih nogometnih prvenstava
Nogometne legende
Hrvatska nogometna reprezentacija
A sada: Ludi golmani
Testiraj svoje znanje o nogometu
Navijači
Nejasna pravila
Najveće nogometne nepravde!
Digitalni nogomet
Trivia
O autoru + dodatak na 16 stranica „Njemačka 2006“ (u kojem se analiziraju momčadi koje će nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, detaljne tablice za upisivanje rezultata, slaganje vlastitog super tima)

Kakve veze imaju pištolji i bazeni. E pa s njima se da napraviti jedna lijepa usporedba i igra vjerojatnosti i dokazati koliko su neke predođbe uprogramirane u ljudskoj glavi. Kada netko kaže bazen vjerojatno ćete prvo pomisliti na plivanje, loptanje u bazenu, sunce, voda... uglavnom pozitivne stvari. Ali kada netko kaže pištolj vjerojatno ćete prvo pomisliti na ubijanje, smrt, rat... uglavnom loše i negativne stvari.

Da vas netko pita, biste li svoje dijete (ili nekog vama dragog) radije pustili kod nekoga u kuću tko ima bazen ili nekome za koga znate da doma drži oružje. Vjerojatno biste se odlučili za ovu prvu opciju i ne znajući stavili vama dragu osobu u puno opasniji položaj. Naime sve statistike upućuju na to da ako u svom domu imate vatreno oružje i u svom dvorištu bazen, vjerojatnost da će bazen 'ubiti' vaše dijete gotovo je 100 puta veća od one da će stradati od oružja.

Međutim u čemu je ključni problem. Kada netko strada u bazenu (najčešći slučaj je utapljanje...) to gotovo nikada ne dospije u novine, a kamoli na naslovnicu novina. Dok kada netko strada od oružja, pogotovo ako se radi o dijetetu to će svakako završiti na naslovnici novina. Kada bi svi slučajevi utapljanja djece u nečijem bazenu dospijeli na naslovnicu novina svaki čovjek bi se više bojao da ga netko gurne u bazen nego da mu prijeti pištoljem.

Glavno pitanje ostaje slijedeće - da li biste, znajući za ove podatke, svejedno dijete radije poslali u kuću s bazenom ili u kuću s oružjem. Ovo je samo još jedan od primjera kojim vas želimo potaknuti na drugačije razmišljanje, tj. na bilo kakvo razmišljanje koje odbija od konvencionalnih načina dolazaka do zaključka.

švebz

Sigurno se već nakon naslova pitate kakve veze imaju McDonalds i banda dilera. Nemaju direktne veze jedno s drugim međutim financijski i organizacijski su itekako usporedivi. Kako pitate se? Banda dilera uvriježeno se smatra hrpom narkića koji prodaju drogu, ubijaju jedni druge, nemaju baš nekakvih aspiracija za strukturiranje kompleksne organizacije, ne vode knjige računovodstva tako da su njihove financije nesređene i ne zna se tko pije tko plaća. E pa cjelokupno takvo razmišljanje je sasvim krivo.
Kao prvo, većina istraživanja pokazala je da su bande dilera katkada kompleksnije organizirane od cjelokupnog McDonaldsa. Utvrdilo se da je njihov način poslovanja najsličniji McDonaldsu kao reprezentu američkog poslovanja. Zapravo, kada biste imali prilike sučeliti jednu kraj druge organizacijske mape McDonaldsa i bande dilera, teško biste uočili razlike. Vođe bande dilera fakultetski su obrazovani ljudi koji dobro poznaju organizacijske metode i financije. Njihova struktura po svojoj kompleksnosti čak nadmašuje organizacijsku shemu McDonaldsa.
Naravno svi smo čuli za ratove bandi dilera. Iako smo skloni razmišljanju kako bande dilera namjerno započinju te ratove kako bi zadobile teritorij za prodaju droge, oni koji su na čelu tih bandi nisu skloni takvom razmišljanju već upravo suprotno, nastoje, ako je ikako moguće izbjeći ratove bandi na ulicama radi konkurencije.
Kako McDonalds rješava svoje probleme s konkurencijom. Ako u malom gradiću postoji jedna trgovina hranom, McDonalds u neposrednoj blizini te trgovine otvara odmah tri svoje poslovnice. U početku posluje s gubitkom, međutim druga trgovina ubrzo posustaje te se zatvara. Istovremeno McDonalds zatvara dvije svoje poslovnice i ostavlja jednu da posluje sada kada konkurencije više nema.
U bandi dilera najviše zarađuju oni koji su pri samom vrhu piramide upravljanja bandom. Isto je i sa McDonaldsom, najviše zarađuju ljudi u upravi dok najmanje oni koji okreću hamburgere. Kada jedan od članova bande pogine, uprava bande dilera preuzima financijsku skrb nad njegovom obitelji. S McDonaldsom to nije slučaj. Nakon svega reći ćete, pa bande dilera prodaju drogu, koja ubija. Hm. To jest točno, ali ono što McDonalds prodaje ubija u znatno većem broju. Znatno je veći broj ljudi koji umiru od zdravstvenih problema povezanih s pretilošću nego od same droge.
Nakon svega rečenog što zaključiti. Koja je u biti suštinska razlika između McDonaldsa i bande dilera (ili bilo koja druga dva usporediva slučaja). Da li je uopće ima. Tko je na višoj poziciji na ljestvici morala. Dobro razmislite i sami zaključite.

švebz

"Efficiency and progress is ours once more!"
--- Dead Kennedys: Kill the poor

Scena prva.

Masa penzića stoji mirno na Trgu i prosvjeduje. Razvili su transparent "Vratite nam dostojanstvo!", puštaju pjesmu "Ja sam penzić, kopam po smeću". Gledaju prema Darku Janešu te čekaju da najavi nekog lika iz Akcije socijaldemokrata. Mislim si: "Ono, WTF, kaj tu sam stojite i niš ne radite? Velite da vam vrate dostojanstvo? Pa sami si ga vratite!"

Scena druga.

U kantini jedne zagrebačke gimnazije sam prošli tjedan razgovarao s profesoricom koja se uskoro sprema u mirovinu. Tokom cijelog tog razgovora je otvoreno pljuvala sve i svakog, od Ministarstva znanosti, Vlade, Sabora i mirovinskih fondova. Razlog? Prosvjetni djelatnici imaju pravo na mirovinu koja iznosi 40 posto svoje redovne plaće, odnosno na mirovinu oko 2 tisuće kuna! Na kraju se pitala kako je moguće da radi 35 godina, da cijelo vrijeme plaća doprinose i da nakon toiko vremena dobije toliko bijednu lovu?

To su bili dovoljni okidači za razmilšljanje o raspadu uvriježenog mišljenja koje se debelo ukorijenilo u glavama ljudi u Hrvatskoj kroz nekoliko desetljeća. Riječ je o mantri sigurnog zaposlenja i mirovine, a njene posljedice ćemo osjećati još jako dugo.

Čitava priča o socijalnom partnerstvu Vlade, umirovljenika i prosvjetnih radnika te, s druge strane, nužnosti smanjenja javne potrošnje i strukturalne prilagodbe je jako degutantna i licemjerna. U posljednjih 15 godina niti jedna Vlada nije istupila pa makar i sa srednjoročnim programom razvoja, nego su ogromnu količinu prihoda od privatizacije koristili radi kupovanja socijalnog mira i odgađanja rješavanja upravo ovakvih situacija. Na koji način? Sigurno se problemi razvoja i nezaposlenosti ne rješavaju kupovinom staža i transfernim plaćanjima ugroženim socijalnim skupinama tipa umirovljenici, branitelji i slično, nego njihovom prekvalifikacijom i potporom pri zapošljavanju.

Nije li apsurdno da naše bake i djedovi, mame i tate, susjedi i susjede uplaćuju za mirovine cijeli radni vijek te na kraju karijere primaju mjesečni iznos koji nije dovoljan ni za režije, a možda je i na kraju svega ta suma ravna nuli? A ako okrenemo priču s druge strane, nisu li ljudi koji su živjeli u socijalizmu generalno bili naivni pa su u mantru sve je sigurno i u budućnosti masovno povjerovali? Ili nisu željeli biti spremni na promjene?

Stvar je jasna - ništa nije sigurno. Kategorija stalnog zaposlenja više ne postoji i mirovina će biti Bog te pita kakva. Situacija kada idete na Dan karijera tražiti prvi posao pa vam na štandu nude povoljno uključivanje u mirovinski fond i nije tako smiješna. Došlo je vrijeme predatorskog kapitalizma, individualizma i borbe za samog sebe. Možda niti to nije loše jer ćemo se riješiti nekih loših navika iz prošlosti, ali recite to umirovljeniku ili profesorici s početka ove pri

Svrha ovog bloga jest prikazati ekonomiju u nešto drugačijem svijetlu. Ekonomija se uvijek vrti oko određenih teorija, pretpostavki, statistike i drugih znanstvenih alata kako bi opisala i dokazala uzrok i posljedicu nekog događaja ili pojave. No pri tome se prečesto pribijegava konvencionalnom načinu razmišljanja, logici te već postojećim teorijama. Ovdje ćemo pokušati pokazati koliko često smo skloni pogreškama kada zaključujemo naprečac ili prihvaćamo općeprihvaćene teorije, stavove i mišljenja.
Postovi će biti u obliku kratkih pričica koje bi po svojoj tematici spadale u frikonomiju. Nakon uvodnih nekoliko 'postova', vidjet ćete o ćemu se radi, te slobodno možete doprinijeti ovom blogu s određenim vlastitim pričama, iskustvom ili pitanjem.